Od samog osamostaljenja u programu svakog političara je kao uzvišeni cilj bio naveden ulazak Hrvatske u zajednicu europskih naroda, u zajednicu demokracije i blagostanja.
I zašto onda u ovom trenutku nekako ne osjećam ushićenje? Možda zato jer više ta zajednica nije ono što je bila na poćetku našeg puta prema njoj. Ili možda zato jer smo mi na tom našem putu odabrali krivi smjer još tamo na početku, kad smo izlazili iz komunističkog naćina razmišljanja krenuli putem bezobzirne pljačke pojedinaca zajedničke imovine, putem trulog kapitalizma američkog tipa u kojem je jedino mjerilo blagostanja moč i novac. Takav kapitalizam veći dio članica zajednice ne provodi već je ipak okrenuta i brizi za pojedince, za socijalnu ravnopravnost, za prava radnika. To se prije svega odnosi na članice sa sjevera, na nordijske zemlje ali i neke druge članice EU.
I zato bi i mi morali malo više gledati prema sjeveru iako nas naš mentalitet i temperament gura u društvo južnjačkih članica kod kojih je i ova gospodarska kriza najizraženija.
Sa sutrašnjim danom se svakako preko noći neće naš život promjeniti naopačke ali možda kad bi svatko od nas s tim danom odlučio promjeniti neke životne navike možda bi već i sa time to bio dobar početak. Jer ipak nije bitna ni država u kojoj živiš, ni oblik društvenog uređenja, pa ni valuta koju ćeš upotrijebljavati. Važan je samo pojedinac, važan sam ja, moje zadovoljstvo i sreća a dali ću to ostvariti u Hrvatskoj ili EU to je potpuno nebitno!
Nema komentara:
Objavi komentar